11.novembar- Dan primirja ili Dan pobjede; Kako kome…
Prvi Svjetski rat se nije završio sam od sebe. Ovaj tekst posvjećen je svim je svima onima koji su dali živote ili mladost proveli u rovovima, okruženi opasnošću, da bismo mi danas bili slobodni.
Nakon proboja Solunskog fronta počeo je juriš koji je trajao mjesec i po dana i koji više niko nije mogao da zaustavi, a tokom ratnih dejstava svoje mjesto je našla i avijacija.
U nastavku teksta je priča o Stevanu Rajčeviću, Topličaninu porijeklom s Durmitora. Piloti su ga, zbog brkova i porijekla, zvali i Serdar. Nikada nije išao nenaoružan, obožavao je „šljedovanje vina“, a prije nego je sio u avion više puta je bio odlikovan u Gvozdenom puku (puk srpske vojske koji nikad nije odstupio bez naređenja, kolika god da je bila neprijateljska vojska ispred njega i koliki god da su njegovi gubici bili). Marka Kraljevića je volio i prizivao ga i na nebu i na zemlji. Letio je sa poručnikom Ješom, koga je zvao „kufer“ i nikako u vazduhu nije mogao da drži pravac već je uvijek letio nagnuto. Megdan nije propuštao, a kako je izgledalo njegovo ratovanje u ulozi pilota pročitajte u nastavku…
Blerio XI, prvi lovački avion srpske vojske sa ugrađenim oružjem, 1915.god, izvor:CC-BY-SA-3.0-RS-wikipedija
Uoči proboja Solunskog fronta srpska 521. i 522. eskadrila bile su spremne. Kapetan Vukosavljević, ovjenčan slavom sa Zapadnog fronta, vratio se iz Francuske i preuzeo komandovanje eskadrilom. Pred proboj Solunskog fronta, Vukosavljević je uvježbavao svoje eskadrile i za oko mu je zapao pilot Stevan Rajčević odnosno njegov udes na avionu tipa „brege“ prilikom uzlijetanja (drugi u kratkom periodu).
Pošto se Rajčević iskobeljao iz olupine aviona, Vukosavljević se obratio pilotu:
– Vi ste, Rajčeviću, postali prvi srpski as jer ste polomili najveći broj, doduše naših aviona. Dok sam ja komandant, više nećete leteti. Nemamo više aviona za lomljenje.
Sledećeg dana, 2. septembra, 20 aviona je bilo spremno da uzleti na proboj Solunskog fronta. Pilot Rajčević tu noć je proveo sam i posramljen u svojoj kućici, ali se u cik zore stvorio pred komandantom.
– Komandante, mogu i ja na staroj jedanaestici.
Vukosavljević ga je gledao začuđeno sjetivši se aviona koji je trebalo da bude rashodovan u hangaru, ali je i dalje oklijevao:
– Ne može. Nemaš izviđača – uzvratio je.
Rajčević mu je kao iz topa odgovorio:
– Izviđač Jakov Ljotić je spreman.
Ljotić je bio potpuno šokiran:
– Odoh da se spremim za letenje uz vrlo nelagodno osećanje. Bilo je naređeno da se iskupimo na 2.000 metara i da u grupi krenemo na front. Međutim 11-ica na pisti ni da mrdne. Mehaničari su se ređali, jedan pa drugi, pokušavajući da pokrenu elisu ali bez uspeha. Na kraju se na krilo pope šef mehaničara da provjeri Rajčevićevu kabinu te mu saopšti:
– Pa vi niste dali kontakt!
– Miči se, balego, šta ti znaš – odbrusi Rajčević mehaničaru sjetivši se šta je pogrešio i tada dade kontakt, te se sa aviona diže oblak prašine.
Rajčević, da bi što prije stigao avione koji su se već digli, nije ni pokušao da uzleti po dužini piste već ga zarula po širini, na užas izviđača.
Pred nama su, nastavlja Ljotić, bile telegrafske žice, pa drum, pa groblje. Rajčević dade pun gas, pa snagu, pa prope avion te preskočismo žice i drum.
To nije bio kraj muka. Naime, Rajčevićev avion nije nikako mogao da dostigne visinu veću od 1.000 metara, a pred njima se nađoše Moglenski vrhovi, Kožuh, Dudica, Veternik. Videvši muku, Rajčević se dosjeti pa upravi avion pored planinskih zidova na prevoj Topolac i preleti bukvalno dodirujuću točkovima zemlju i na njoj Bugare koji su se nabili u šančevima.
Kako su preljeteli prevoj, Rajčević i Ljotić su gledali kako su srpski avioni već digli u vazduh bugarska skladišta municije kod Konopišta, ali ni to nije obeshrabrilo Rajčevića. Preleteo je pored svojih aviona koji su se vraćali sa zadatka i naveo avion pravo na ciljeve u plamenu. Ljotić izruči bombe, a Rajčević krenu opet na Topolac.
Ljotić je opisao i svoj strah pred slijetanje jer je pilotski loš glas Rajčevića bio nadaleko čuven:
– Rajčević se prvi put spusti na zemlju kao najveštiji pilot na svetu – zapisao je Ljotić.
Aviomehaničari srpske vojske na Krfu 1916.godine pored aviona tipa Farman 11
U knjizi „Kroz ratne vihore“ opisano je i kako se Stevan Rajčević Brka posle jednog bombardovanja Dobrog polja 1917, po običaju, spustio niže među Bugare da mitraljira rovove. Tom prilikom ovi su mu skroz izbušili avion i on je jedva uspio da aparat usmjeri na našu stranu. Sleteo je na jedvite jade u žito, baš pored sedog čiče sa žutim kačketom.
Kada Rajčević istetura iz aviona čiča mu dobaci:
– Gde baš u žito!
– Idi Greko u božiju mater – odbrusi pilot i tek tad pogleda dedu.
– Oprostite, gospodine vojvodo – streknu Brka kada prepozna Stepu.
Prema ovoj priči Rajčević je Stepi začas objasnio zašto je morao da se kači sa Bugarima kad nije bilo „nevolje“.
Sutra je Stepa izdao pohvalu za Rajčevićevo junačko delo, a Francuzi su htjeli da puknu od muke, jer mu nisu mogli ništa iako je bez potrebe uništio još jedan avion.
Izvor: Novosti