Da li nam se poslije low-cost kompanija spremaju i “low-cost” kontrole letenja?
Velika Britanija se još uvijek nije oporavila od šoka koji je doživjela prije otprilike dvije nedjelje kada je zbog tehničkog problema i nedostatka ATSEP osoblja u kontroli letenja NATS došlo do otkazivanja oko 2.000 letova širom zemlje, a prije par dana je uslijedio još jedan. U četvrtak (14.09) su u jednom kratkom periodu letovi na aerodromu Gatwick otkazani, odloženi ili preusmjereni zbog nedostatka kontrolora letenja.
Iz britanske kontrole letenja su se izvinili zbog nedostatka osoblja što nije spriječilo EasyJet da javno izrazi frustraciju zbog izmjene planova, dok je šef Ryanair-a Michael O’Leary pozvao direktora NATSa da odmah da ostavku dodavši: “”Aviokompanije plaćaju milione funti NATS-u svake godine i ne bi trebalo da vide da njihovi putnici trpe kašnjenja koja se mogu izbeći zbog nedostatka osoblja ATC-a u Velikoj Britaniji.”
Može se reći da je ovo ozbiljan udarac na renome kontrole letenja koja je prikazivana kao primjer ostalima jer je bila jedan od prvih privatno-javnih partnerstava. To je uključivalo prodaju 46% udjela u kompaniji strateškom partneru, pri čemu je Vlada zadržala 49% i 5% dodijeljeno (besplatno) zaposlenima. Jedan posebno neobičan aspekt prodaje bio je da iako bi Strateški partner imao samo manjinski udeo, on bi efektivno kontrolisao kompaniju, sa pravom, između ostalog, da imenuje menadžment, odobri/uloži veto na Poslovni plan, imenuje većinu u odboru Direktora ako je potrebno, itd. Cilj je jasno bio da se uvede stručnost privatnog sektora kako bi se NATS pretvorio u komercijalniju, efikasniju i profitabilniju kompaniju.
U početku je sve djelovalo kao idealan menadžerski potez dok sada, 20 godina kasnije, neke stvari izgledaju nešto drugačije ili – možda je upravo “degradacija usluga” ono što se može očekivati od kontrola letenja u budućnosti. Do sada ste brinuli hoće li vam poletjeti avion, a sada će se postavljati pitanje i da li ćete moći da sletite tamo gdje ste krenuli jer – možda neko nije htio da plati obučenog kontrolora letenja i tehničko osoblje.
Kontrola vazdušnog saobraćaja je još uvijek jedan od najmanje reformisanih sektora avijacije na svijetu. Dobrim dijelom je to zato što se nacionalni vazdušni prostor smatra ključnim strateškim dobrom od strane gotovo svih zemalja, a na vazduhoplovnim vlastima je da aktivnosti u vazdušnom prostoru urede tako da se saobraćaj odvija bezbjedno, na vrijeme i u potrebnom kapacitetu. Upravo tim redosledom.
Do sada smo imali iskustva sa degradacijom usluga aviokompanija i to je upravo ono što je karakteristika niskobudžetnih kompanija. Za manje para dobijete nešto manje komocije, ukoliko tako možemo nazvati “pakovanje” putnika na gejtu kako bi što pre bili spremni da uđu u avion što je standardno za letove Ryanaira, ili možda ne dobijete refundaciju troškova ukoliko se let ne obavi kao što je to slučaj sa Wizz Airom, ali se bar možete nadati da ćete jeftino letjeti. Ali, ono što je dobro je da nijednog trenutka bezbjednost nije bila upitna.
Tako je i u ovom slučaju koji se dogodio u Velikoj Britaniji. Nije bilo dovoljno kontrolora letenja a nije bezbjedno da ti ljudi rade preko propisane norme i najbezbjednije je da se nebo zatvori. Da li je ovo uvod u neki novi svijet gdje ćemo pored aviokompanija birati i kontrole letenja kojima degradacija usluga nije normalna pojava ili će to biti način rada svih kontrola letenja, ostaje da se vidi.
eVazduhoplovstvo- Šta je ANSP i čime se sve bavi kontrola letenja?
