Šta koči Crnu Goru da poleti s mora? Hidroavijacija još uvijek ni na vodi ni na nebu

Dok se Hrvatska već godinama predstavlja kao pionir modernog hidroavionskog saobraćaja na Jadranu, Crna Gora i pored izuzetnih kadrova u pomorstvu i vazduhoplovstvu još uvijek stoji na mjestu, sputana nesigurnošću i regulativom koja više guši nego što podstiče razvoj. A paradoks je očigledan: u isto vrijeme kada je sasvim normalno da kanader u srcu jula uđe u zaliv i spusti se na more da zahvati vodu za gašenje požara, običnom hidroavionu turističkog karaktera to se tretira gotovo kao bezbjednosna prijetnja. Zbunjujuće, zar ne?

Hrvatska je još prije desetak godina jasno prepoznala potencijal hidroavijacije. Uredila je posebne zone slijetanja, otvorila terminale u Splitu, Dubrovniku i na ostrvima, a privatnim operaterima dala prostor da razvijaju biznis. Rezultat je jasan: turisti imaju alternativu trajektima, povezani su gradovi i ostrva, a avio-fotografije plavetnila i zaliva postale su najbolja reklama za zemlju. Sve je urađeno uz preciznu regulativu koja jasno razdvaja turističke letove od redovnog aviosaobraćaja i pomorskih kretanja.

Crna Gora, s druge strane, ima sve prirodne preduslove – Boka, Skadarsko jezero, obala od Ulcinja do Herceg Novog – ali nema ni jedan zvanično obeležen hidroavionski punkt. Zakonski okvir je definisan, ali ga je teško primijeniti u praksi. Član 2 Zakona o vazdušnom saobraćaju (Službeni list CG 30/12) određuje da se vazduhoplov smatra sredstvom kojim se prevoze ljudi ili stvari vazdušnim putem. Međutim, isti zakon ne pravi razliku kada je taj vazduhoplov u kontaktu sa površinom vode. Tada na scenu stupa pomorsko zakonodavstvo i ograničenja poput zabrane približavanja obali bliže od 300 metara.

Dodatno, Aeronautical Information Publication (AIP) Crne Gore, ENR 1.2, propisuje da se svako slijetanje ili polijetanje van aerodroma smatra vanaerodromskom operacijom i zahtijeva prethodno odobrenje Agencije za civilno vazduhoplovstvo, uz saglasnost vlasnika ili korisnika površine. Drugim riječima, svaki let hidroaviona na Skadarskom jezeru ili u Boki zahtijeva duplu proceduru – avijacijsku i pomorsku – pa se čitava ideja guši u birokratskom lavirintu.

U praksi to znači da se institucije poput ACV i UPSUL češće odluče da kažu „ne“ nego da traže rješenja. Strah da bi „nešto moglo da krene naopako“ vodi do statusa quo. Tako se gasi entuzijazam onih koji žele da razvijaju ovu granu, a gubi se prilika da se Crna Gora predstavi svijetu iz jedne nove, jedinstvene perspektive.

Treba jasno reći: hidroavijacija nije prijetnja, nego šansa. Ne traži kršenje zakona, već njihovo pametno tumačenje i primjenu. Ako Hrvatska može da uvede red u ovu oblast i da od nje napravi atraktivan segment turizma i saobraćaja, zašto to ne bi mogla i Crna Gora? Niko ne traži „kaubojsko“ letenje, već jasno obeležene zone, koordinaciju institucija i malo dobre volje da se iskoristi ono što nam priroda velikodušno daje.

Uostalom, nije li apsurd da avion može da sleti na more usred turističke sezone kada gori brdo iznad Kotora, a ne može kad se radi o turistima koji bi platili kartu da iz Tivta vide Lovćen i Skadarsko jezero iz vazduha? Ako vjerujemo pilotima kada gase požare, zašto im ne vjerujemo kada žele da promovišu ljepotu naše zemlje?

Vrijeme je da se razbije strah i da se svi okrenemo proaktivnom pristupu. Umjesto da se hidroavijacija doživljava kao problem, treba je shvatiti kao potencijalnog ambasadora Crne Gore. To ne znači odustajanje od regulative – naprotiv, znači njeno poštovanje, ali i spremnost da se ide korak dalje, da se otvore nove mogućnosti.

Crna Gora ima more, rijeke i jezera, ali još nema hrabrosti da na njima razvije hidroavijaciju. A ona može biti baš ono što nam nedostaje – veza između prirodne ljepote i savremenog, održivog turizma.