Dronovi, požari i zamka samoregulacije

Negdje na Mediteranu, usred jula.

Temperatura je preko 35 stepeni. Vjetar mijenja pravac iz časa u čas. Požar se kreće preko nepristupačnog terena prema kućama i naseljima. Na zemlji vatrogasci pokušavaju da zaustave vatreni front, dok iz vazduha helikopteri i protivpožarni avioni neprekidno nadlijeću područje, bacajući vodu i usporivače gorenja ispred linije požara.

Sve djeluje uigrano. Svako zna svoj zadatak.

A onda se preko radio-veze začuje kratka poruka:

„Imamo dron u zoni.“

Za nekoliko sekundi sve se mijenja.

Helikopter koji je upravo krenuo u nalet prekida misiju. Avion koji prilazi požarištu okreće kurs. Posade ne odustaju zato što su opreznije od drugih ljudi. Odustaju zato što veoma dobro znaju šta znači sudar u vazduhu sa objektom koji ne vide i čiju putanju ne mogu predvidjeti.

Požar, naravno, ne staje.

On nastavlja da gori.

Dok se vazduhoplovi udaljavaju iz zone, negdje u blizini neko vjerovatno pravi snimak za društvene mreže, ubijeđen da nikome ne smeta.

I upravo tu počinje priča koja zapravo nije samo o dronovima.

Priča o sistemu, a ne o tehnologiji

Kada se ovakvi incidenti dogode, najčešće se odmah traži pojedinac koji je pogriješio.

Pilot drona.

Čovjek sa daljinskim upravljačem.

I nema sumnje da odgovornost postoji. Pravila postoje. Zone zabrane letenja postoje. Upozorenja postoje.

Ali postoji i jedno pitanje koje se mnogo rjeđe postavlja.

Da li je normalno da sigurnost čitavog sistema zavisi od toga da li će se svaki pojedinac uvijek ponašati odgovorno?

Jer iskustvo nas uči da neće.

Uvijek će postojati neko ko nije informisan. Neko ko misli da se pravila odnose na druge. Neko ko vjeruje da će baš njegov let trajati samo nekoliko minuta i da neće napraviti problem.

Ako to unaprijed znamo, onda se postavlja pitanje da li je problem samo u čovjeku ili i u načinu na koji smo organizovali sistem.

Poznata priča

Ovo nije problem koji se odnosi samo na dronove.

Slične obrasce vidimo u mnogim oblastima.

Kada se dogodi incident, pronađe se pojedinac.

Kada zakaže procedura, pronađe se operater.

Kada sistem ne funkcioniše kako bi trebalo, pronađe se neko ko je „napravio grešku“.

Mnogo rjeđe postavljamo pitanje da li je sistem bio projektovan tako da tu grešku spriječi prije nego što se dogodi.

Upravo na toj ideji počiva moderna vazduhoplovna sigurnost. Ozbiljne istrage odavno ne traže samo krivca. One traže uzrok. Traže slabu tačku sistema. Traže razlog zbog kojeg je jedna ljudska greška mogla da proizvede ozbiljne posljedice.

Ozbiljan sistem ne računa na to da ljudi neće griješiti. Ozbiljan sistem polazi od pretpostavke da će neko prije ili kasnije pogriješiti i zato unaprijed gradi zaštitne slojeve koji će spriječiti da jedna greška preraste u nesreću.

Tehnologija je stigla brže od pravila

Današnji dronovi više nijesu igračke.

Za relativno mali novac moguće je kupiti letjelicu sa GPS navigacijom, stabilizacijom leta, kamerom visoke rezolucije i dometom koji je do prije nekoliko godina bio rezervisan za profesionalne sisteme.

Istovremeno, isti taj dron može da se nađe u vazdušnom prostoru u kojem djeluju helikopteri za gašenje požara, medicinski helikopteri, policijski vazduhoplovi ili druge službe od javnog značaja.

Tehnologija je napredovala nevjerovatnom brzinom.

Pravila, procedure i institucije mnogo sporije.

Kada se između te dvije brzine stvori veliki jaz, prostor se često popunjava edukacijom, kampanjama i apelima na odgovornost korisnika.

To svakako ima vrijednost.

Ali samo do određene granice.

Jer požar ne zanima koliko je neka kampanja bila uspješna. Njega ne zanima ni koliko su pravila jasno napisana. On koristi svaku priliku koju mu sistem ostavi.

Kod manjih isto kao i kod velikih država

Iako se ovakve priče najčešće vezuju za velike države i velike požare, obrasci su iznenađujuće slični i u mnogo manjim sistemima. Razlika je samo u tome što veće države imaju više kapaciteta da vode statistiku događaja i na osnovu nje donesu analize i kasnije odluke.

Kod nas često čujemo da je nešto teško kontrolisati jer nema dovoljno ljudi, dovoljno resursa ili dovoljno razvijenih procedura. Ponekad se govori i da je tehnologija stigla prije regulative.

Sve to može biti tačno.

Ali nije odgovor.

Jer vazdušni prostor ne zanima veličina države.

Požar ne zanima broj zaposlenih u institucijama.

Helikopteru koji leti na maloj visini nije važno da li se nalazi iznad Kalifornije, Grčke, Hrvatske ili Crne Gore.

Fizika funkcioniše isto svuda.

Šta je stvarno rješenje?

Važno je naglasiti da rješenje nije u zabrani dronova.

Naprotiv.

Dronovi su danas izuzetno koristan alat. Koriste se za traganje i spašavanje, nadzor požara, inspekcije infrastrukture, poljoprivredu, snimanje i desetine drugih legitimnih namjena.

Pitanje nije da li dronovi treba da postoje.

Pitanje je kako organizovati sistem tako da ne zavisi isključivo od toga hoće li svaki pojedinačni korisnik uvijek donijeti ispravnu odluku.

Jer ako unaprijed znamo da će neko jednom poletjeti dron iznad požara, bilo iz neznanja, radoznalosti ili nemara, onda se mora postaviti pitanje zašto smo napravili sistem u kojem jedna takva odluka može zaustaviti čitavu protivpožarnu operaciju.

Zbog toga se sve više govori o rješenjima kao što su automatske zone zabrane letenja tokom aktivnih požara, integracija podataka o privremenim ograničenjima vazdušnog prostora direktno u aplikacije za upravljanje dronovima, jasna identifikacija profesionalnih operatera i bolja koordinacija između regulatora, službi zaštite i spašavanja i proizvođača opreme.

Takva rješenja nijesu savršena.

Ali imaju jednu važnu prednost.

Ne oslanjaju se samo na nadu da će svi uvijek poštovati pravila.

Pitanje za budućnost

Možda je zato najvažnije pitanje koje treba postaviti veoma jednostavno:

Da li gradimo sisteme pod pretpostavkom da će se svi uvijek ponašati odgovorno?

Ili ih gradimo pod pretpostavkom da neko ipak neće?

Prvi pristup je jednostavniji i jeftiniji.

Drugi je sigurniji.

Zato svaka priča o dronu koji zaustavi protivpožarni helikopter zapravo nije priča o dronu.

To je priča o tome kako društvo raspoređuje odgovornost.

Da li ćemo čekati da se incident dogodi pa tražiti krivca?

Ili ćemo unaprijed graditi sistem koji će takav incident učiniti mnogo manje vjerovatnim?

U toj razlici nalazi se granica između reagovanja na problem i upravljanja rizikom.

A upravo tu razliku najbolje razumiju oni koji svakodnevno lete.