Iza sjajnih obećanja: realni izazovi školovanja i zapošljavanja pilota
Zbog interesovanja čitalaca koje zanima kako se postaje pilot zamolili smo iskusnog pilota sa dugogodišnjim stažom u inostranstvu, Vladimira Milićevića, da pojasni čitaocima kakva realnost stoji iza atraktivnih ponuda agenata koji nagovaraju mlade da se školuju za pilotiranje. Njegov odgovor je u nastavku teksta.
Vladimir Milićević, pilot Boinga 737 sa više od 25.000 sati naleta
Izazovi za one koji žele da postanu piloti danas nisu zanemarljivi i iskustvo pokazuje da nijedna priča o lakom putu do kabine nije potpuno tačna. Na primjer, Ryanair je u svoje najbolje vrijeme školovao preko 1100 pilota godišnje, uz nešto više od 200 instruktora. Kada se uzme u obzir ovaj broj, lako je razumjeti da pojedinci koji prikazuju nerealne brojke i tvrde da „znaju sve o obučavanju pilota“ često sebi daju previše važnosti.
Mladi kandidati uglavnom ne razmišljaju o tome na kojem tipu aviona će letjeti. Njihova osnovna pitanja su: da li ću proći obuku, da li ću zadovoljiti kriterijume, i hoće li moje zdravstveno stanje omogućiti da dug za školovanje vratim u narednim godinama. Priče o velikim platama za pilote u Americi često nisu onakve kakvim se predstavljaju. Ulazak u velike američke aviokompanije, poput United, Delta, American, Southwest i Alaska Airlines, vrlo je težak bez iskustva u regionalnim aviokompanijama. Izuzeci su rijetki, obično zasnovani na snažnim preporukama ili posebnim okolnostima.
Uslovi rada u regionalnim kompanijama i u velikim “legacy” kompanijama se značajno razlikuju. Plate i ugovori, kao i uslovi za rad su znatno lošiji u regionalnim kompanijama od onih u “legacy” kompanijama. To sve dovodi pilote početnike u veoma zahtevne situacije i potencijalne probleme. Dodati na to kredite za školovanje stvara recept za tragediju. Kao primjer, aviokompanija Colgan Air doživjela je tragičnu nesreću u kojoj su umor i greške posade bili faktori u padu aviona. Oba pilota prethodnu noć nisu imala adekvatan odmor: kapetan je spavao u sobi za odmor na aerodromu, dok kopilotkinja praktično nije spavala. Posljedice su bile ozbiljne, a nesreća je dovela do promjena u pravilima radnog vremena i odmora pilota u SAD. Međutim, finansijski pritisak na aviokompanije, koji se često prenosi na pilote, ostaje prisutan.
Jedan od najvećih problema je način na koji agenti savjetuju mlade kandidate. Često im se sugeriše da imaju veće šanse ako sami finansiraju svoje školovanje, ali realnost pokazuje suprotno. Samofinansiranje type ratinga može zapravo zatvoriti vrata ozbiljnim aviokompanijama, dok dugovi ostaju. Ryanair, na primjer, od prošle godine uzima samo kandidate iz svojih verificiranih škola, pokrivajući dio troškova, a ostalo ostaje na kandidatima, uz garanciju zaposlenja nakon završetka. Agenti često ne upozoravaju mlade na finansijske rizike, već fokus stavljaju na prodaju kredita i školovanja, bez jasnog uvida u stvarnu vrijednost tog obrazovanja na tržištu rada.
Zaključak je jasan: zanimanje pilota zahtijeva ne samo strast i želju, već i realno sagledavanje tržišta, finansijskih izazova i puta kroz manje kompanije prije velikih avio-giganta.